(Pitanje prirode umjetnosti i slobode u romanu Don Rigobertove bilježnice)
Rasprava o umjetnosti i umjetnost o umjetnosti,
analiziranje poetičkih načela i njihovo umjetničko uobličenje, postavljanje
pitanja i nuđenje odgovora, iznošenje teza i antiteza, spajanje različitih
vidova umjetnosti i sve to u jednom tekstu. Djelo M. V. Ljose oblikovano je
tako da se u okviru njega mogu izdvojiti dva bitna toka: pisanje o umjetnosti i
pisanje o onome što postoji u svijetu pored umjetnosti. Naravno, odnos između
ta dva toka je takav da se oni u pojedinim momentima čine kao dva zasebna
svijeta, dok se u drugim trenucima jasno ukazuje na njihovu isprepletenost.
Riječ je o romanu koji odiše elementima erotskog, ali
gdje elementi takve prirode nisu prisutni bezrazložno. Njihovo prisustvo opravdano
je prvenstveno prirodom Rigobertovog lika i sasvim su prihvatljiva posljedica
njegove karakterizacije (u jednom trenutku Rigoberto će sebe predstaviti u vidu
anarhističkog hedoniste, ljubitelja
umetnosti i telesnih užitaka, okovanog u beznačajnom sluzi direktora
osiguravajućeg zavoda, a nakon toga u odlikama njegovog stila koje daje
Lukresija, Rigobertova žena, biće sadržane i neke crte njegove karakterizacije
– Napisala sam ga oponašajući stil tvog
tate (...) Preterujući, pokušavajući da budem svečana, izveštačena i neumerena).
Spajanje takvih elemenata sa elementima koji pripadaju sferi onog čisto
estetskog, sferi umjetničkog, ne dozvoljava svrstavanje u okvire pornografske
(trivijalne) literature. U samom tekstu na više mjesta potencira se upravo
vršenje diferencijacije na nivou erotizam/pornografija, odnosno ukazivanje na
to da erotizam karakteriše inteligentna i
senzibilna humanizacija telesne ljubavi, dok je pornografija njeno
svojevrsno nipodaštavanje i degradacija; pornografija je pasivna i kolektivistička, a erotizam kreativan i pojedinačan.
Manjkavost pornografskog (seksa na
Plejbojev način) određuje se kao nedostatak onoga što čini suštinu
erotskog, a to su dva bitna činioca Erosa: rizik i stidljivost. O tom odnosu
umjetničkog i erotskog (ili pornografskog) u ovom romanu, pisao je i Walter
Kendrick (Mario Vargas Llosa's latest
work of fiction is a pornographic novel; at least it would be if it weren't so
artistic).
Ukoliko se u obzir uzmu prvenstveno elementi poetičkog
karaktera, jasno se uočava to da je riječ o djelu koje teži građenju svijeta
koji počiva na principima larpurlartizma i to onog koji se može shvatiti kao
neki vid obnove apsolutnog larpurlartizma, gdje svaki oblik bitisanja biva
podređen umjetnosti. Tako je Rigobertova kuća organizovana tako da se prednost
daje njegovim knjigama, slikama i grafikama, dok osobe bivaju definisane kao
građani drugog reda. Apsolutistički karakter takvih shvatanja uočava se i u viđenju
prirode koja ne prolazi kroz umjetnost, prirode na prirodan način, au naturel, koja je prikazana kao nešto
što se ne može ni porediti sa sferom estetskog i hedonističkog, a
isprepletenost svijeta umjetnosti i svijeta izvan okvira umjetnosti, uz
brisanje granica između ove dvije sfere, osnova je odnosa koji je uspostavljen
između lika Fončita i slikara Egona Šilea (čije prisustvo je potpuno opravdano
ako se uzme u obzir erotizam kao jedna od odlika njegovih slika i crteža te
stil koji ima sličnosti sa Klimtom sa čijom se Danajom poredi Rigobertova žena
Lukresija). Čak i tamo gdje se može naslutiti težnja nametanja nekog vida
funkcije, onda je ta funkcija predstavljena u vidu pružanja radosti, a ne
konkretne koristi ili pragmatičnog cilja karakterističnog za angažovanu
umjetnost. Estetski karakter književnosti, ali i estetsko kao suština
cjelokupne stvarnosti, kao osnova istine izražena je i preko Kitsovih stihova Beauty is truth, truth is beauty umetnutih
u tekst.
Egon Šile |
Egon Šile |
Danaja - Klimt |
Pažnja se obraća i na kriterijume vrednovanja i
dužnosti filma, slikarstva, vajarstva i muzike. Dužnost filma jeste da zabavi
(dakle, ni ovdje nema tendencija ka ostvarenju utilitarne funkcije), obaveza
slike je da uzbudi (...sve što bih sam
mogao da napravim u slikarstvu ili vajarstvu jeste sranje) te da aspekti
estetskog uvijek budu iznad utilitarnih, a obaveza muzike je da uvuče u vrtlog čistih osećaja zbog kojih
zaboravljam najdosadniji deo sebe, civilizovan i građanski, da me rastereti
briga, izoluje u enklavu bez dodira sa spoljnom gluvom stvarnošću. A
povezanost različitih pojedinačnih praksisa koji spadaju u okvire umjetnosti
uočljiva je ako se posmatraju imena umjetnika na koje se pisac poziva: Egon
Šile, Klimt, Borhes, Kits.
Kako je već navedeno, postoji i drugi tok u ovom
romanu, tok koji se ne bavi samo umjetnošću, već i onim što postoji izvan njene
sfere i taj tok se odlikuje izrazitom dozom kritičnosti. Kritici je podvrgnut
feminizam, interes zajednice ispred interesa pojedinaca i razvoja
individualnog, pitanje vjere i religije,
seksualnost, nacionalni identitet te zakonodavni sistem. Ono na čemu počiva
kritika svake navedene oblasti jeste ideja slobode zasnovana na stavu da u
osnovi slobode leži ideja razvoja individualnog gdje to individualno ne može biti
sputavano težnjama i interesima kolektivnog. Tako se kao osnovni kriterijum
kritikovanja religije navodi to što ona u sebi sadrži ideju svečane povorke stada i odricanja od duhovne
nezavisnosti. Nametanje mjesta rođenja kao bitnog zajedničkog imenitelja (a
koje je po svojoj prirodi jedan od najslučajnijih kriterijuma) prikazano je kao
apsurdno, a apsurdnost je i odlika zakonodavnog sistema koji je prikazan kao
lavirint i paučina protivrečnosti.
Tako se svaki pokret i svaka ideja koji pokušavaju da dobiju primat u odnosu na
ono individualno, koji na prvo mjesto stavljaju interese rase, roda, nacije,
klase, pola, crkve, narodnosti predstavljaju kao urota da se još više zauzda zlostavljana ljudska sloboda, svaki
strah od zalaganja za pojedinačno prikazan je kao ostatak primitivnog straha od
odvajanja od plemena, strah isticanja iz mase.
U osnovi ovog romana sadržana je i svojevrsna negacija
razvoja civilizacije uočavanjem prisutnosti straha od nepoznatog koji sam po
sebi ne dopušta progres: Premda su od tih
dalekih vremena protekli vekovi i vi verujete da ste, jer nosite sako i kravatu
ili usku suknju, mnogo superiorniji od onog pretka u krpicama od kore drveta i
usana s okačenim kopčama, vi ste on i on je vi. Pupčana vrpca koja vas povezuje
kroz vekove zove se užas od nepoznatog, mržnja prema različitom, otpor prema
pustolovini, panika pred slobodom. Iako su u djelu iskazani određeni
stavovi koji su daleko od umjerenosti i koji ne prihvataju princip zlatne
sredine, isključivost je izbjegnuta ukazivanjem na dualističku prirodu:
Te znam ko sam i znam da sam
Sazdan od zveri i čoveka.
Prihvatanje dualističke prirode i suprotnosti koje su
sjedinjene u cjelinu te postojanje različitih priroda gdje je svaka od njih
neophodna za postojanje one druge (Ali
bez vas ovde koji prostituišete, trujete i uskraćujete ljudsku slobodu, ne bih
ja toliko cenio, niti bi tko mnogo uzletala moja mašta, niti bi moje želje bile
tako silne, jer se sve to radilo kao pobuna protiv vas, kao reakcija slobodnog
i senzibilnog bića protiv negiranja senzibiliteta i slobodne volje. Proklinjem
vas i zahvaljujem vam, birokrate) u središtu su djela Don Rigobertove bilježnice, zajedno sa isticanjem opravdanosti
borbe za individualnost, težnje ka gušenju nametnutog kolektivizma, borbe za
apsolutnu slobodu te zasnivanjem umjetnosti na kriterijumu estetike i brisanjem
jasnih granica između svijeta umjetnosti i svijeta objektivne realnosti.
Don Rigoberto je bio prvi Llosin roman koji sam pročitala, i odmah je postao jedan od najdražih uopće. Nedavno sam pročitala Pohvalu pomajci, ali nije mi tako dobra.
ReplyDeleteIma nešto tako simpatično u liku Rigoberta, a lik Fonchita je utjelovljenje svih Rigobertovih želja i teorija. Savršeno individualan i slobodan :)
Baš volim ovu knjigu, hvala ti na recenziji :)