22 Aug 2013

Sveta knjiga vukodlaka - Viktor Peljevin


Iskoristivši postupak kineskih kutija i oblikujući svoj roman kao priču u priči, Peljevin piše djelo koje po svojoj prirodi i sopstvenim zakonitostima ukazuje na određene karakteristike postmodernističkog stvaralaštva. Odbijajući ustaljene granice između realnog i nerealnog, stvarnosti i fikcije, mogućeg i nemogućeg, prihvatljivog i neprihvatljivog, pisac ukazuje na djelo koje je svijet za sebe, ali koje opet traži oslonac i u drugim pojedinim djelima, ali i motivima te postupcima koji pripadaju korpusu ranije književne tradicije.

Počevši roman onim što je naslovljeno kao „Komentar eksperta“, a što se može shvatiti i kao vid okvirne fabule, Peljevin otvara prostor za pisanje priče o priči, odnosno iznošenje svojevrsnih poetičkih stavova koji se tiču onog dijela teksta koji može biti određen i kao umetnuta fabula: Ovaj tekst, naravno, ne zaslužuje ozbiljnu književnu ili kritičku analizu. Bez obzira na to naglašavamo da se iz njega vidi koliko je gusto satkana mreža pozajmica, podražavanja, prepevavanja i aluzija (da i ne govorimo o rđavom jeziku i retkom infantilizmu autora), te se pitanje njegove autentičnosti ili originalnosti pred ozbiljnim književnim stručnjacima ne postavlja i zanimljiv je isključivo kao simptom najdublje duhovne dekadencije koju proživljava naše društvo. A pseudoistočnjačka pop-metafizika, čijim površnim poznavanjem autor ne propušta da se pohvali pred malodušnim gubitnicima kakav je i sam, kod ljudi ozbiljnih i realizovanih može jedino da izazove osmeh saosećanja
Težeći da elemente fantastičnog prikaže u svijetu koji po osnovnim principima liči na objektivnu stvarnost, pisac je radnju smjestio u Moskvu, a kao lik koji predstavlja osnovu, izabrao A huli, lisicu i prostitutku. Već takvim izborom jasno se uočava sličnost sa nekim drugim ruskim piscima kao što su Dostojevski, koji u liku Sonje u Zločinu i kazni takođe povezuje motive ljubavi (kao jedne od najvećih vrlina) i prostitucije ili Bulgakov, koji u Majstoru i Margariti takođe piše o rukopisu, ali i o principu ljubavi te o dolasku natprirodnog bića, predstavljenog u liku Volanda, u Moskvu i njegovo funkcionisanje u datom okruženju (ili funkcionisanje onoga što ga okružuje u njegovoj blizini).
Čitav roman kao da je zasnovan na težnji da se ukaže na mnogoznačnost onoga što prividno može biti shvaćeno kao Jed(i)no i relativnost kriterijuma vrednovanja. To se često postiže povezivanjem i međusobnim preplitanjem elemenata umjetničkog (vrijednog) i (naizgled) trivijalnog.
Niz takvu šipku se lako može skliznuti do velikog crvenog vozila i dobiti medalja „Za hrabrost u gašenju požara“. A može se i erotično pripiti guzom i grudima, i od gledalaca dobiti nekoliko vlažnih novčanica. Eto koliko različitih puteva pred nama otvara život...
***
Zamisli, recimo, da si kamiondžija. Knjige koje čitaš su kao saputnici koje primaš u kabinu. Ako primaš kulturne i umne ljude – i ti ćeš uz njih postati pametniji. Ako budeš vozio budale, i sam ćeš postati budala. Zadovoljavati se detektivskim romanima – to je... To je kao voziti polupismenu prostitutku radi felacija.
***
            ...kad bi se sve najvažnije nalazilo u nama samima, zašto bi bio potreban spoljni svet?
***
            Kako sam mogla da znam da pisci ni u kom slučaju ne slikaju ljubav onakvom kakva ona zaista jeste, već konstruišu verbalne simulakrume koji će najdobitnije izgledati na papiru? (...) Ali jedno je pilotirati avionom „B-29“ koji leti na Hirošimu, a sasvim nešto drugo – gledati ga sa glavnog trga tog grada.

            Ponavljanje kao jedan od pojmova koji jesu u osnovi ovoga djela, određeno je u širem kontekstu, ne samo kao apsolutno kopiranje postojećeg: Ponavljanje nije obavezno plagijat, to je suština postmodernizma, a ako ćemo šire – osnova savremenog kulturnog geštalta, koja se manifestuje u svemu – od kloniranja ovaca do rimejka starih filmova. I upravo je to isto ponavljanje sadržano i u jednom od ključnih motiva – motivu uroborosa (zmije koja grize sopstveni rep), gdje su u određenoj mjeri sadržana i poetička načela koja čine suštinu romana i pogled na kulturni razvoj civilizacije uopšte.

No comments:

Post a Comment