Iskoristivši postupak kineskih kutija i oblikujući
svoj roman kao priču u priči, Peljevin piše djelo koje po svojoj prirodi i
sopstvenim zakonitostima ukazuje na određene karakteristike postmodernističkog stvaralaštva.
Odbijajući ustaljene granice između realnog i nerealnog, stvarnosti i fikcije,
mogućeg i nemogućeg, prihvatljivog i neprihvatljivog, pisac ukazuje na djelo
koje je svijet za sebe, ali koje opet traži oslonac i u drugim pojedinim
djelima, ali i motivima te postupcima koji pripadaju korpusu ranije književne
tradicije.
Počevši roman onim što je naslovljeno kao „Komentar
eksperta“, a što se može shvatiti i kao vid okvirne fabule, Peljevin otvara
prostor za pisanje priče o priči, odnosno iznošenje svojevrsnih poetičkih
stavova koji se tiču onog dijela teksta koji može biti određen i kao umetnuta
fabula: Ovaj tekst, naravno, ne zaslužuje
ozbiljnu književnu ili kritičku analizu. Bez obzira na to naglašavamo da se iz
njega vidi koliko je gusto satkana mreža pozajmica, podražavanja, prepevavanja
i aluzija (da i ne govorimo o rđavom jeziku i retkom infantilizmu autora), te
se pitanje njegove autentičnosti ili originalnosti pred ozbiljnim književnim
stručnjacima ne postavlja i zanimljiv je isključivo kao simptom najdublje
duhovne dekadencije koju proživljava naše društvo. A pseudoistočnjačka
pop-metafizika, čijim površnim poznavanjem autor ne propušta da se pohvali pred
malodušnim gubitnicima kakav je i sam, kod ljudi ozbiljnih i realizovanih može
jedino da izazove osmeh saosećanja
Težeći da elemente fantastičnog prikaže u svijetu koji
po osnovnim principima liči na objektivnu stvarnost, pisac je radnju smjestio u
Moskvu, a kao lik koji predstavlja osnovu, izabrao A huli, lisicu i
prostitutku. Već takvim izborom jasno se uočava sličnost sa nekim drugim ruskim
piscima kao što su Dostojevski, koji u liku Sonje u Zločinu i kazni takođe povezuje motive ljubavi (kao jedne od najvećih
vrlina) i prostitucije ili Bulgakov, koji u Majstoru
i Margariti takođe piše o rukopisu, ali i o principu ljubavi te o dolasku
natprirodnog bića, predstavljenog u liku Volanda, u Moskvu i njegovo funkcionisanje
u datom okruženju (ili funkcionisanje onoga što ga okružuje u njegovoj blizini).
Čitav roman kao da je zasnovan na težnji da se ukaže
na mnogoznačnost onoga što prividno može biti shvaćeno kao Jed(i)no i
relativnost kriterijuma vrednovanja. To se često postiže povezivanjem i
međusobnim preplitanjem elemenata umjetničkog (vrijednog) i (naizgled)
trivijalnog.
Niz
takvu šipku se lako može skliznuti do velikog crvenog vozila i dobiti medalja
„Za hrabrost u gašenju požara“. A može se i erotično pripiti guzom i grudima, i
od gledalaca dobiti nekoliko vlažnih novčanica. Eto koliko različitih puteva
pred nama otvara život...
***
Zamisli,
recimo, da si kamiondžija. Knjige koje čitaš su kao saputnici koje primaš u
kabinu. Ako primaš kulturne i umne ljude – i ti ćeš uz njih postati pametniji.
Ako budeš vozio budale, i sam ćeš postati budala. Zadovoljavati se detektivskim
romanima – to je... To je kao voziti polupismenu prostitutku radi felacija.
***
...kad bi se sve najvažnije nalazilo u nama
samima, zašto bi bio potreban spoljni svet?
***
Kako sam mogla da znam da pisci ni u
kom slučaju ne slikaju ljubav onakvom kakva ona zaista jeste, već konstruišu
verbalne simulakrume koji će najdobitnije izgledati na papiru? (...) Ali jedno
je pilotirati avionom „B-29“ koji leti na Hirošimu, a sasvim nešto drugo –
gledati ga sa glavnog trga tog grada.
Ponavljanje
kao jedan od pojmova koji jesu u osnovi ovoga djela, određeno je u širem
kontekstu, ne samo kao apsolutno kopiranje postojećeg: Ponavljanje nije obavezno plagijat, to je suština postmodernizma, a ako
ćemo šire – osnova savremenog kulturnog geštalta, koja se manifestuje u svemu –
od kloniranja ovaca do rimejka starih filmova. I upravo je to isto
ponavljanje sadržano i u jednom od ključnih motiva – motivu uroborosa (zmije koja grize sopstveni
rep), gdje su u određenoj mjeri sadržana i poetička načela koja čine suštinu
romana i pogled na kulturni razvoj civilizacije uopšte.
No comments:
Post a Comment