Iskoristivši postupak kineskih kutija i oblikujući
svoj roman kao priču u priči, Peljevin piše djelo koje po svojoj prirodi i
sopstvenim zakonitostima ukazuje na određene karakteristike postmodernističkog stvaralaštva.
Odbijajući ustaljene granice između realnog i nerealnog, stvarnosti i fikcije,
mogućeg i nemogućeg, prihvatljivog i neprihvatljivog, pisac ukazuje na djelo
koje je svijet za sebe, ali koje opet traži oslonac i u drugim pojedinim
djelima, ali i motivima te postupcima koji pripadaju korpusu ranije književne
tradicije.
